Što, dakle, uzrokuje korupciju i kako korupciju suzbiti?

Sad bi bilo fora kad bih tri kartice teksta ispod ovih dvaju pitanja ostavio posve praznima pa tko zna neka odgovara. Makar, možda takvo, bar u pokušaju pedagoško, rješenje i ne bi bilo loše. Što dublje pokušavam, pišući ove kolumne, zagrebati u korupciju, sve mi se teže probijati. Sve što vidim(o) su zapravo tek indicije, mogući primjeri korupcije. Nema primjera da je neka relativno velika riba uhvaćena prilikom primopredaje mita. Skoro sam siguran da ni male ribe ne hvataju s prstima u pekmezu. Pogleda li se, primjerice, video isječke sa suđenja Ivi Sanaderu na Youtube servisu, sve vidljivo što USKOK ima su nekakve indicije da je okrivljeni mogao počiniti inkriminiranu radnju.

S druge strane, branioci dokazuju kako okrivljeni nije imao ovlasti potrebne da bi počinio inkriminiranu radnju. Preslušavanje svjedoka meni laiku uopće ne izgleda kao ozbiljan sudski proces. Recimo, pita bivšeg premijera Nikicu Valentića koju je Sanader vršio dužnost u tadašnjoj Vladi. Pa Valentić odgovori da je bio zamjenik ministra. Onda ga opet mudro pita, a koje su bile njegove ovlasti. A Valentić odgovori, nisam siguran ali mislim da su bile te i te. A ja gledam i sve si mislim da to baš nije neko pravosuđe, više nekakva historiografija.

Predsjednik sudskog vijeća i tužiteljica, povjesničari amateri, pripremaju studiju “Struktura i hijerarhija Vlade Republike Hrvatske tijekom i neposredno nakon Domovinskog rata”. Sad eto baš pišu poglavlje o funkcioniranju Ministarstva vanjskih poslova pa preslušavaju svjedoke vremena, a bivši zamjenik ministra Ivo Sanader, inače kunsthistoričar amater, recenzira ta svjedočanstva na licu mjesta. Pa odrješito zna reći svjedoku da to što priča nema veze sa životom. Eto, tako meni izgleda aktuelno suđenje Ivi Sanaderu.

A tek snimak preslušavanja Ive Sanadera pred USKOK-om koji je, a da se ne zna kako, iako zaštićen oznakom tajnosti procurio na Youtube servis. Pa tamo vidimo kako Ivo Sanader odbacuje sve inkriminacije jer kako je moguće da je on počinio inkriminirane radnje kad on svoje navodne saučesnike uopće ne poznaje ili ih je samo nekad upoznao pa se iz pristojnosti s njima na ulici ili sjednici Vlade pozdravio. Dok je barem polovina hrvatskog stanovništva punih osam godina bila sigurna da se u HDZ-u i Vladi Republike Hrvatske Predsjednika Vlade Republike Hrvatske/Predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Doktora Ivu Sanadera pita za ama baš sve, Doktor Ivo sad to odlučno demantira. Jer da nije on, života mu, nikome ništa nalagao. Ne daj bože, on se, kaže, bavio državnim poslovima i nije imao vremena da kontrolira te svoje podčinjene koje nije niti poznavao.

S obzirom na to da je taj Sanader dobio dvoje izbore, radio na vlasti što je htio i onda otišao kad mu je bio ćeif, dođe čovjeku da mu čak i povjeruje. K vragu, ta on nas je šest godina pravio budalama a mi to nismo primjećivali. Bi li bilo nelogično da smo sad odjednom mi pametni a on budala?

S druge strane, u vrijeme dok pišem ovaj tekst, zbog namještanja nogometnih utakmica pao je duo Širić-Djedović, otac i majka sudačke organizacije nogometnog saveza. No, kako su pali? Za razliku od Sanadera, koji je uhapšen i optužen uslijed djelovanja političkih okolnosti u kojima je “javnost” tražila nečiju krv, Širića i Djedovića organima krivičnog gonjenja je izručio Hrvoje Maleš, predsjednik HNK Hajduk Split. Razjaren sudačkim potkradanjem svoga kluba Maleš je kontaktirao gore spomenuti dvojac, ugovorio cijenu i primopredaju novca te potom kontaktirao USKOK i doveo ih pred gotov čin. Država tu više nije imala izbora, nego su Maleša ozvučili, dali mu 30 000 deviza u označenim novčanicama i upute kako da izvrši primopredaju. Nakon što je Maleš predao pare, policija hapsi Širića i Djedovića.

Pogledamo li sada slučaj hrabrog građanina Maleša u poredbi spram svih ostalih slučajeva nameću se neki zaključci o sklopu u kojem se iz nekih uzroka rađa korupcija te o efikasnim modelima borbe protiv korupcije.

Prvo, ne ulazeći u psihološke i historijske temelje koruptivnog djelovanja danas, jer bi isto lako moglo navesti na pogrešan zaključak o neodvojivosti korupcije od duha naroda ili čak o korupciji kao tradicijski generiranom fenomenu koji je potome i neukidiv, treba nam biti jasno da je korupcija prisutna u strukturama moći. Dakle, da se korupcija parazitski vezuje na institucije koje čuvaju javne pare, javno dobro, javni interes ili nešto četvrto pod uvjetom da je to nešto javno (negdašnje društveno, sada državno). Kao drugo, treba da bude jasno da je temeljni preduvjet korupcije sakrivenost nominalno javnog dobra od očiju javnosti. To znači suštinsko nepostojanje mehanizma javne kontrole nad raspolaganjem javnim dobrom od strane delegiranih osoba. Iz tog razloga se USKOK-ovi tužitelji silno pate da dokažu Ivi Sanaderu da je počinio inkriminirane radnje. Kao treće, jedini način borbe protiv korupcije u okviru ovog sistema jest izlaganje posebnog primjera korupcionog djelovanja pred oči javnosti ili nominalno javnih (dakle državnih) institucija. Iz tog razloga USKOK-ovi tužitelji ne bi trebali imati problema s dokazivanjem da su Željko Širić i Stjepan Djedović primili mito od predsjednika HNK Hajduk Split.

Sve u svemu, iz svakodnevnog iskustva života i praćenja medijskih napisa i priloga, kao i iz ovdje razmatranog, čini se jasnim kako je korupcija dio sistema u kojem živimo. Sama po sebi, ona dakle ne može biti iskorijenjena nikakvom moralnom obnovom niti odmetničkim akcijama poput ove najnovije Maleševe. Zašto? Da se primijetiti da Država udara na korupciju kad mora. Bilo da mora zbog pritiska domaće javnosti, bilo zbog pritiska Europske unije, bilo zato što mora da se spasi od blamaže nereagiranjem na javno iznesene dokaze koruptivnog djelovanja. I svaki put kad država udari na korupciju, ona udari na sebe. Udari na premijera, vicepremijera, direktore javnih poduzeća, političke partije itd.

Potez Hrvoja Maleša je simpatičan, ali dugoročno neodrživ način borbe protiv korupcije. U maniri Clinta Eastwooda sam se odmetnuo u potjeru za zlikovcima, namamio ih i ukebao. Ali, razmislimo li, nema tako glupog zlikovca koji dva puta u istom filmu upada u zasjedu istoga junaka. Stoga se protiv korupcije, ako ju se hoće ukinuti, mora krenuti sistematski, neselektivno i radikalno! Ujedno, dakle, mora se sistemski, neselektivno i radikalno mijenjati postojeći sistem vlasti. S obzirom da se dežurni dušebrižnici propnu na stražnje noge čim se kaže radikalno, dozvolite da pojasnim. To znači da se u svakom trenutku, prema svakom nosiocu javne vlasti i prema svakoj javnoj instituciji mora upućivati pitanja “gdje su naše pare?”, “što se radi s našim parama?”, “tko raspolaže našim parama?”, “kako se raspolaže našim parama?” i “kako se biraju osobe koje će raspolagati našim parama?”.

Uporno i dosljedno postavljanje pitanje će isprovocirati odgovor. Ukoliko je akcija široka i masovna te ako adresati pitanja budu u rasponu od nivoa referenta u lokalnom komunalnom poduzeću do predsjednika vlade pitanja će biti od javnog značaja i odgovori će, htjeli oni ili ne, morati biti javni. To će značiti radikalnu preobrazbu postojećeg sistema - ono što je bilo prisutno u privatnoj sferi pojavit će se u javnoj sferi. Pa kada javne institucije budu radile pod prismotrom javnosti neka se nađe junak koji će biti korumpiran...